5 najpopularnijih umaka na Pauzi

Umak je posebno pripremljen i začinjen tekući dodatak jelu, kaže Hrvatski jezični portal, a za nas je dodatak bez kojih neka jela jednostavno ne bi bila to. Zamislite samo lignje bez tartara ili pržene krumpiriće bez kečapa. Pauza ne bi bila Pauza (odsad Glovo Hrvatska) bez nekih umaka. Pogledajmo najomiljenije.

5 najpopularnijih umaka na Pauza (odsad Glovo Hrvatska)

1. Majoneza

Vjerojatno najpopularnija od svih umaka, na Pauzi i inače. Zapravo, mislimo da svatko ima bocu ili tubu majoneze kod sebe u hladnjaku. Bez nje ne bi bilo francuske salate, a ni pohana jela ne bi bila tako ukusna.

Nepouzdani izvori tvrde da je umak najsličniji majonezi kakvu danas jedemo, prvi put pripremljen 1756. u čast francuskog zauzimanja grada Mahóna na španjolskim Balearskim otocima. Vojskovođin kuhar tada je pripremio Mahónnaise.

Najviše majoneze po glavi stanovnika pojede se u Rusiji, zatim u bivšim članicama Sovjetskog Saveza: Estonija, Litva, Bjelorusija i Ukrajina. Za majonezom su ludi i Čileanci, a u Japanu čak postoje i posebni restorani koji poslužuju samo jela koja sadrže majonezu, uključujući i juhu od majoneze.

2. Kečap

Iako nema toliko primjena kao majoneza ipak je izuzetno popularan. Jer kako bi bilo pojesti samo pržene krumpiriće, a da ih ne umačete u slasni crveni umak. Iako je kod nas došao iz Sjedinjenih Država, tamo je dospio iz Azije, preko Velike Britanije. Naime u Kini se pripremao kôe-chiap ili kê-chiap, u Indoneziji kecap. Britanski kolonizatori prvo su ga donijeli u domovinu, a zatim prenijeli u drugu koloniju, današnje Sjedinjene Američke Države.

Nitko na svijetu nije toliko lud za kečapom kao Kanađani – prosječni Kanađanin potroši 3,1 kg kečapa godišnje. Slijede ih Finci s 3 kg i Šveđani s 2,7 kg po glavi godišnje.

3. Senf

Pitanje je koliko je senf umak, a koliko začin, ali uvršten je na ovu listu kao neizbježni pratilac kobasica, koje su iznimno popularne na Pauzi. Senf se priprema od ljutkastog sjemena gorušice, koje se samelje i miješa s vodom, octom, šećerom i drugim dodacima.

Gorušicu su jeli još stari Grci i Egipćani: poboljšavala je probavu i imala antibakterijsko djelovanje. Ali, tek su je Rimljani počeli miješati s octom i medom te započeli proizvodnju u Francuskoj i Engleskoj. U drugoj polovici 20. stoljeća svjetska proizvodnja senfa udvostručila se sa 75.000 tona na 170.000 tona, ponajprije zahvaljujući širenju fast-fooda. Najviše gorušice proizvede su u Kanadi i Nepalu (!), a najviše pojede u Slovačkoj i Češkoj Republici.

4. Tartar

Najviše tartara po glavi stanovnika u Hrvatskoj pojede se petkom, uz pržene lignje i prženu ribu. Osnova tartara je majoneza u koju se onda dodaju češnjak, luk, peršin, kiseli krastavci, kapare, senf itd. Zapravo, nema jedinstvenog recepta za tartar. Tartarski umak počeo se pripremati u Francuskoj u 19. stoljeću, a nazvan je prema Tatarima, premda nije baš vjerojatno da su ga Tatari doista i pripremali. Međutim, na istočnom dijelu Sredozemlja pripremao se sličan umak koji se nazivao tarator i posluživao uz prženu ribu i plodove mora. Jedina je razlika što je osnova taratora tahini, a ne majoneza.

5. Umak od soje

Umak od soje ćete dobiti ili odvojeno kad naručujete kinesku hranu ili je još vjerojatnije da će biti dodan u jelo već tijekom njegove pripreme.

Umak od soje nastao je u Kini – radilo se o umaku nastalom prilikom fermentacije mesa, žitarica i soje. S vremenom se meso prestalo koristiti, a soja je postala glavni sastojak umaka. U Europu se počeo uvoziti već u 18. stoljeću, a prevozili su ga Nizozemci.

Mnoge zemlje u istočnoj i jugoistočnoj Aziji imaju svoju verziju umaka od soje: Kina, Japan, Koreja, Burma, Indonezija, Malezija, Singapur, Tajland i tako dalje, ali zanimljivo je i da se proizvodi i na Havajima jer je važan dio havajske kuhinje.

Vote this article

Deja un comentario

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.