Otkrivamo istinu: indijski oraščići niti su indijski niti su orašasto voće. Biljka je porijeklom iz Brazila, a u Indiju i ostale zemlje prenijeli su je portugalski istraživači.

Budući da je Indija danas najveći proizvođač ovih oraščića, vjerojatno otud i ime, jer većina oraščića dolazi upravo iz te zemlje u kojoj je oko 1.200.000 ljudi zaposleno u industriji indijskih oraščića.

Moramo spomenuti i službeno ime koje nosi ova biljka u hrvatskoj znanosti – Leksikografski zavod Miroslav Krleža ima natuknicu mahagonijev oraščić. Otkud mahagonij, stvarno ne znamo.

Zatim, indijski oraščić nije orah nego sjemenka mesnatog ploda. I dok se sjemenka većine biljaka nalazi u sredini ploda, sjemenka indijskog oraščića visi s voća koji izgleda slično našoj kruški.

Plodovi su također jestivi i zapravo su vrlo ukusni, ali rijetki mogu uživati u njima, jer plodovi se kvare već 24 sata nakon branja. Plodovi se ponekad konzerviraju, kao breskve u kompotu, ili se od njih radi džem, liker i sok.

Indijski oraščići skupi su zato što zahtijevaju puno ručnog rada: prvo se plodovi ručno beru, nakon toga se ručno odvaja sjemenka od ploda. Sjemenke, koje su tada još u tvrdoj kori, se onda suše, većinom na suncu. Zatim se pare pod pritiskom kako bi se kora omekšala, a zatim opet slijedi mukotrpni ručni rad. Naime, kora se mora razbiti, a sjemenka iz nje izvaditi, po mogućnosti neoštećena. Radnici imaju male prese u koje stavljaju jedan po jedan oraščić, razbijaju koru i zatim nekom vrstom šila vade jestivu sjemenku iznutra.

Sjemenke se onda dodatno termički obrađuju, što je važno iz dva razloga: prvo, tako se lakše guli gorka kožica s njih, što se opet radi ručno, i drugo, visokim temperaturama uništavaju se ulja koja s kore mogu prijeći na sjemenku. A ta ulja mogu iritirati kožu, baš kao kopriva.

Upravo zato nikad nećete naći indijski oraščić u kori, a zato je i tako skup, jer zahtjeva puno, puno ručnog rada.