Običaj dodavanja vode vinu zadržao se na cijelom Mediteranu, a možemo i razumjeti zašto. U vrućoj klimi treba piti puno tekućine, a mediteranska vina su trpka i s visokim postotkom alkohola.
Hrvatska enciklopedija govori da je bevanda “(mlet. tal. bevanda: napitak < lat. bibenda), u jadranskom području, naziv za piće dobiveno vrenjem otopine šećera na svježe isprešanom komu grožđa; također, vino miješano s vodom.”
Zadržat ćemo se na ovoj drugoj definiciji, vinu miješanom s vodom. Mnogi, posebno vinski znalci, tvrde da se vino uopće ne bi trebalo miješati s vodom. Međutim, stari Grci su vjerovali da samo barbari piju čisto vino te da nerazrijeđeno vino može čak biti krivo i za smrt osobe koja ga pije: vjerovali su da se galski poglavica Bren ubio nakon što mu je um zamračilo čisto vino koje je pio.
Zapravo, Grci su dolijevali vino u vodu, ne vodu u vino. Vino je tada trebalo popraviti okus vode koja je često bila i ustajala. Koji je bio omjer? Homer u Odiseji govori o omjeru 20:1 u korist vode, ali neki dugi izvori spominju i odnos od tri ili četiri dijela vode i jednog dijela vina. Ako je napitak trebao biti hladan, vinu su dodavali i snijeg, a kako bi mu popravili okus koristili su limune, začine, smolu, pa čak i morsku vodu.
Običaj dodavanja vode vinu zadržao se na cijelom Mediteranu, a možemo i razumjeti zašto. U vrućoj klimi treba piti puno tekućine, a mediteranska vina su trpka i s visokim postotkom alkohola. Razblažena vodom ona postaju osvježavajuće piće koje odlično gasi žeđ.
Danas razlikujemo crnu bevandu od crnog vina, bilu bevandu od bijelog vina te bevandu longu ili produženu bevandu s puno vode. Na kraju napominjemo da koju god boju ili dužinu bevande odabrali pijete dobro i pijete pametno.
