Mit o lovoru

Grčki mit opisuje kako je jednog dana Apolon, moćni bog svijetla i poezije, narugao bogu ljubavi Erosu i njegovom luku i strijeli kojima je pogađao ljude kako bi se oni zaljubili. Apolon reče: “Što će tebi oružje rata? Neka ga u rukama onih koji su ga vrijedni.” Uvrijeđeni Eros odluči se osvetiti te izradi dvije strijele, jednu zlatnu, oštrog vrha koja je poticala ljubav, a drugu olovnu i tupu koja je poticala mržnju.

Foto: http://www.theunfinnishedblog.com

Oštru strijelu odapne ravno u Apolonovo srce i Apolon se zaljubi u nimfu Dafnu. Ali tupu je strijelu Eros odapeo u Dafnino srce i ono se ispunilo mržnjom prema Apolonu.

I dok je Apolon stalno pokušavao osvojiti Dafnu, ona je bježala od njega. U jednom takvom otimanju iz Apolonovih ruka nimfa je zatražila pomoć svog oca, riječnog boga Peneja, zazvavši ga: ”Pomozi mi Peneje! Otvori zemlju i neka me ona proguta ili mi promijeni oblik i lice koji su me doveli u ovu nevolju! Pomozi mi da se oslobodim ovog čovjeka od sad nadalje”.

Penej je poslušao svoju kćer i njena koža pretvorila se u koru, kosa u lišće, a ruke u granje. Prestala je trčati i njene noge postale su korijenje. Pretvorila se u lovor.

Apolon je zagrlio grm, ali grane su mu se i dalje izmicale. Morao je priznati poraz. Budući da je više nije mogao uzeti za ženu, bog se zakleo da će paziti na taj grm i čuvati ga od svih bića koja bi mu mogla naškoditi. Obećao je i da će od njenog lišća izraditi vijenac koji će nositi on i najbolji pjesnici. Na kraju, Apolon je iskoristio svoje moći i lovoru dodijelio vječnu mladost i besmrtnost. Zato je lovor uvijek zelen, a njegovo lišće ne trune.

Vote this article

Deja un comentario

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.